Pričamo petkom: Odlazak od kuće sa 15

10:00 AM


Te, sada već i daleke 2009. prvi put sam, silom prilika napustila dom i krenula put samačkog života. Znam da nisam bila ni prva, ni poslednja koje je sa jedva 15 počela da živi van roditeljskog doma, i koja se već u tinejdžerskim danima upoznala sa svim brigama za odrasle. Vođenje računa o kiriji, komunalijama, nedeljnom budžetu, celom stanu, sebi samoj i školi nije mi teško padalo pre svega zbog toga što sam taj odlazak oduvek želela i o njemu maštala. Valjda svi mi imamo neke svoje želje i snove. Sećam se kako sam tokom čitavog osmog razreda, gotovo svaku noć gledala, kroz prozor svoje sobe, pravo u zvezde i sanjarila o svemu što sam želela da me čeka sa polaskom u srednju i odlaskom iz sela. I zaista, vrlo brzo sam se privikla na sve slatke muke tog odvajanja od mamine kuhinje i svakodnevnog džeparca koji sam mogla da trošim na šta god želim samo ako malo prištedim. Valjda je to bila posledica vaspitanja moje majke koja me je još od malih nogu učila samostalnosti. Nikada me nije budila za školu, nikada mi nije spremala užinu, nikada sa mnom nije radila domaći niti vodila računa o tome šta sam obukla toga dana. Postigla je da već u petom razredu znam sve da radim po kući, da u osmom ne postoji ništa što ne umem da skuvam, i da sa selidbom od kuće nikada, bez obzira koju količinu novca da imam, ne budem gladna, žedna ni bez para. Njen strog režim naučio me je poštovanju pravila i poznavanju granica i mera, razboritosti, planiranju, štednji, raspolaganju. Učinio me je sposobnom za sve ono što me čeka.



Te prve 2 godine bile su kao san. Nove, zanimljive, jednostavne, neverovatne. I onda jednog dana BAM! Pakuj se i kreći za Beograd. Zauvek. Opet novi grad, nova škola, novi stan i sve ispočetka. Opet daleko, čak i još dalje od mame i tate. Ehh, bilo je lako kad tata sedne u kola i za 20 minuta je ispred zgrade, u bilo kom trenutku. Bilo je lako kad je nedeljno za sve moje potrebe bilo dovoljno hiljadu dinara. Bilo je lako kad svaki vikend odeš kući na selo pa povučeš 3 torbe i pune džepove. Ajd ti sad tako i iz Beograda? Nema šanse. Možda u prva 2, 3 meseca dok se ne navikneš. Posle kuću ne vidiš ni po pola godine. Jedne prilike nisam videla svoje skoro 5 meseci. Daleko. Obaveze. 


Tada na videlo izlazi sve što si u ranijim godinama naučio. Od otpušavanja wc šolje, preko zamene osigurača, farbanja, pravljenja sarme, popravljanja vodokotlića, raspolaganja bužetom, otpušavanja cevi, ribanja rerne, prečenja hleba, ostavljanja zimnice, učenja, plaćanja računa, pa do čuvanja stana, sebe i najboljih drugarica kojima automatski postaješ mama jer si jedina sposobna za mamina posla. Sve moraš da znaš jer samo na sebe možeš da računaš. Još ako se pojavi i neki dečko ili kec iz matematike..Svaki ti se problem duplira jer te misli vode na drugu stranu a moraš da brineš i o pomenutim svakodnevnim stvarima. Neki će reći kako sam propustila čari detinjstva, kako nisam iskoristila da budem lenja i kako sam trebala više da uživam dok su roditelji radili sve za mene jer moje obaveze će me stići kad tad..a što kasnije to bolje. Možda i imaju pravo ali to bi onda značilo da sam sebična. A nisam. I ne mogu biti prema ljudima koje volim. Naučila sam da nema veće sreće od one kad nekoga učiniš srećnim. Sve ostalo je tako prolazno, nevažno i bez velikog smisla. Gledati samo sebe, biti lenj i koristoljubiv može da se isplati..Ali zar to treba da bude naša uloga u postojanju? Zar to sa ponosom treba isticati? Zar nije lepše, smislenije i bolje kada znaš da si koristan, da tvoje postojanje i to što ti je dato da udišeš vazduh ima nekog smisla?

Moja pitanja za vas su:
1. S kim vi živite?
2. Kako bi izgledalo da sutra morate da počnete da živite sami, daleko od porodice?
3. Koliko zapravo pomažete roditeljima u kućnim poslovima?


You Might Also Like

25 коментара

  1. Nekako mi dođe žao nakon što sam pročitala tvoj post, ali svakako tvoji roditelji trebaju biti ponosni na tebe, izrasla si u pametnu, dobru, jaku devojku, koja ostvaruje jedan po jedan cilj u životu <3 još uvek živim sa roditeljima (tačno je ono što si napisala o vaspitanju, jer su moji strogi i ne bi mi nikada dozvolili da tako rano odem od kuće), a što se tiče samostalnog života, da moram sada da ga počnem, mislim da ne bi bilo ništa specijalno jer sam već odrasla (starija sam od tebe :) ), pa me to uskoro i čeka...Kućni poslovi su moja svakodnevnica, jer ima perioda kada je cela kuća na mojim leđima, sve moram ja da radim...u suštini obavljam sve kućne poslove...Post ti je odličan, sledi svoje snove, ostvari sve šta želiš, a porodica će uvek biti tu da te podrži i pomogne ako zatreba :)

    ReplyDelete
  2. Sve ovo sam prežive, ali 10godina ranije nego ti i moj skok je bio pravo u Beograd! Nikada se nisam pokajala i jedva čekam da moje curice porastu, pa da ih katapultiram! Ljubav, pažnja i razumevanje roditelja ka deci i odrnuto ne smanjuju se ni kada su hiljade kilometara daleko. A ti si samostalna, sposobna mlada žena koja će celog života mnogo bolje moći da se nosi sa problemima i situacijama, nego oni koji su sedeli kod kuće i držali mame za suknje!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Razumeš me skroz :)
      Jaoo hvala ti na divnim rečimaaa <33

      Delete
  3. Hello from Spain: I like your pics about slices of life. Keep in touch

    ReplyDelete
  4. Ja živim s roditeljima i da sljedeće godine (kad krenem u srednju školu) moram otići nekamo na stan, ne bih mogla. Kao prvo, jako sam vezana za roditelje, a drugo pola poslova nemam pojma. U kuhanju sam takav umjetnik da kad ja dođem blizu zdjele moramo zvati vatrogasce... No, ni moja mama nikada nije samnom radila zadaću ni slagala mi torbu... Možda nam se to tad činilo glupo i da nas roditelji zapostavljaju, ali sve rade kako bi nas osamostalili. Super post. ♥

    ReplyDelete
  5. Divno si ovo napisala i tvoji roditelji mogu biti ponosni na tebe. :) Ja živim sa roditeljima, ali pošto oboje rade, često sam sama kod kuće po nekoliko sati, a vikendom po ceo dan. Navikla sam na to da spremim nešto što ne zahteva puno truda i veštine. Nikada, čak ni u prvom razredu, mi nisu pomagali oko domaćeg i učenja, niti me bude ujutru za školu. Mogu da zahvalim roditeljima na samostalnosti koju imam i mislim da bih se dobro snašla kada bih napustila kuću. Sa druge strane mislim da su me roditelji isto tako i razmazili jer skoro nikada ne traže da uradim nešto u kući, osim da pospremim svoju sobu. Ja bih želela što duže da ostanem sa roditeljima i nikada nisam imala neku želju za samostalnim životom, ali za tri godine ću morati u drugi grad zbog fakulteta. Tada ću biti još samostalnija i mislim da neće biti nikakvih problema.

    ReplyDelete
  6. Nices pictures :)
    Check out my new post:
    http://fashionandstyleno1.blogspot.rs/2015/09/nesto-malo-o-modi.html

    ReplyDelete
  7. Odličan post, mislim da bi pomogao onima koji se spremaju da žive samostalno i to možda u drugom gradu. :)
    Ja živim sa mojima i bratom, a imam 23 godine. Prosto u Beogradu sam, i nema potrebe da se odselim dok još studiram. Ali da sam rešila da studiram negde drugde, ne bi mi bio problem da se osamostalim. Znam da kuvam skoro sve, pomažem oko svih kućnih poslova. Opet imala bih problem sa nekim muškim poslovima, jer mi je to ono što mi baš ne ide, u smislu, šta ako se nešto pokvari, ako treba poneti nešto teško, menjanje sijalica na nezgodnom mestu.. :I
    Mi koji živimo sa porodicom, nismo ni svesni tako nekih stvari. Ja sama verovatno neću nikad doživeti da moram da radim i "muške poslove". Tu je sada tata, ako on nije tu, u komšiluku mi je deda, moj dečko je uvek tu...a opet, kad budem otišla od mojih, to će biti za koju godinu kada se udam, i opet neću biti sama..
    Nekako meni kad ostanem sama kod kuće nije baš prijatno, dosadno mi je, zato sam valjda i toliko vezana za svoju porodicu, navikla sam da živim u zajednici. Možda u takvim slučajevima fali samostalnosti, ali opet, mislim da život u zajednici puno znači za dalji život, kasnije kada budemo zaposleni, timski duh je izraženiji.

    Tema za razmišljanje i razglabanje, definitivno. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Eto vidiš...a ja opet navikla da budem sama i to mi najviše prija..

      Delete
  8. Živim sa roditeljima iako sam krenula u srednju školu....Mislim da bi to bilo ekstra,ja sam čak i želela da odem od roditelja da živim u domu ali oni su se tome protivili.... Najviše od svih kućnih poslova definitivno volim kuvanje jer u tome jednostavno uživam i rado to preuzimam na sebe.... :D

    http://fashionawakebyb.blogspot.com/

    ReplyDelete
    Replies
    1. Možda odeš za koju godinu.
      Ahhh i ja najviše volim da spremam hranu..što se da videti iz mojih postova..i moje kilaže haha :)

      Delete
  9. Mislim da ne bih mogla da se odselim od roditelja sa petnaest godina jer preuzimam ogroman rizik. Jedva sam polovično upućena u sve što oni rade, ali valjda ću učiti od njih nešto više godinama. Super post i inzvanredne slike!

    Počela sam da pišem blog, posetite ga ;)
    http://bluebaby204.blogspot.rs/

    ReplyDelete
  10. Sjajan post Andrijana, uvek me iznova oduševiš :)
    Ja živim sa mamom, tatom i bratom. Moja mama je prošle nedelje operisala vratnu diskus herniju. Mesec dana mora da bude u strogom mirovanju, a posle 3 nedelje u banji. Sada je, po prvi put, posle više od 18 godina, na mene pala briga o kući i kućnim poslovima. Zahvalna sam joj što mi do sada nije nametala tu obavezu, ali sada prosto nemamo drugog izbora. To mi ne pada teško jer znam da ona trenutno ne može i drago mi je što mogu da joj olakšam. Zapravo, maltene sutra odlazim od kuće. Četvrti sam razred i za nešto više od godinu dana ću se naći u velikom gradu, na faksu, daleko od roditelja. Biće mi teško, sigurna sam, jer sam mnogo vezana za njih, ali prilagodiću se, nadam se :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti lepa mojaa <3333
      Nadam se da će tvoja mama uskoro biti mnogo bolje. Do tada, daj sve od sebe da je zameniš i mislim da imaš izvanrednu priliku da pokažeš koliko vrediš, pre svega samoj sebi. To što te je snašlo značiće ti mnogo kada odeš od kuće.

      Šaljem ti veeeliki poljubac <333

      Delete
  11. Ti si najdivnija osoba na svetu :)

    ReplyDelete
  12. Tvoji roditelji su najponosniji roditelji na svetu ! Izrasla si u veliku, lepu i pametnu devojku :) Ja zivim sa roditeljima, a planiram da odem u vliki grad u 1 srednje :) Da stra pocnem ziveti sama, morala bi se privici, jako sam vezana za dom i roditelje pa mislim da cu se tesko prilagoditi novoj sredini. Pomazem roditeljima koliko god mogu, jer znam da nemogu sve da postignu, i oni su u godinama :)

    http://svetjednedevojcice.blogspot.rs/

    ReplyDelete
  13. Kada ce odgovori na q&a?
    Da li pises to do liste i kako izgleda neka?
    Da li bi mogla da zivis daleko od svoje porodice, van Srbije?
    Da li volis odlazak negde na selo?
    Da li imas cimerku ili si nekad imala?
    Mislis li da fakultet zavrsava upornost a ne pamet?
    Koji ti je omiljen slatkis :)

    ReplyDelete
  14. Ovaj post me je jako inspirisao i podsetio da cenim to što imam :) <3
    Kako neko reče gore u komentarima, ti zaista jesi divna osoba <3
    Tvoji roditelji trebaju da budu ponosni na tebe, a sigurna sam da jesu. :)

    ReplyDelete

Radujem se svakom komentaru koji mi ostavite! :)